Koncert sa srcem

Jedan od najboljih ovogodišnjih karlovačkih glazbenih događaja je koncert posvećen 40. obljetnici umjetničkoga rada Zdravka Lončarića, skladatelja i profesora Glazbene škole Karlovac, a održan je u zagrebačkom Muzeju Mimara u utorak, 6. listopada 2015. Puna dvorana s više od dvije stotine slušatelja i svečana atmosfera cijeloga događaja rezultat su ne samo glazbene kvalitete skladatelja i izvođača već i iskrene podrške čitavoga kolektiva Glazbene škole Karlovac na čelu s ravnateljicom Snježanom Mrljak, kao i gostujućih glazbenika. Podršci su se pridružili Grad Karlovac  i Karlovačka županija, koje su predstavljali zamjenica gradonačelnika Marina Kolaković i viša stručna suradnica Upravnog odjela za prosvjetu i kulturu Irena Božičević.

Karlovčanin Zdravko Lončarić (1954.) glazbeno je obrazovanje stekao u Glazbenoj školi u rodnome gradu, završivši srednju školu gitare (prof. Silvije Barlović) i roga (prof. Franjo Hajdarević). Započeo je skladati kao srednjoškolac i njegovu prvu značajnu skladbu izveo je gudački orkestar Glazbene škole.  Studij kompozicije završio je na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi prof. Alojza Srebotnjaka. Diplomirao je kompoziciju kao najbolji student generacije i 1984. za odabrane skladbe dobio „Prešernovu nagradu“. Nekoliko godina živio je diljem Europe i u Brazilu, što je bitno obogatilo njegovo životno i profesonalno iskustvo. Nastavnik je Glazbene škole Karlovac od 1992. gdje predaje harmoniju, polifoniju i solfeggio. Član je Hrvatskoga društva skladatelja od 1995. godine.

Bogati opus Zdravka Lončarića, koji obuhvaća više od 130 djela, predstavljen je uglavnom recentnim skladbama namijenjenim različitim sastavima, od klavirske minijature do komornoga orkestra, stvarajući tako svojevrstan presjek raznovrsnosti Lončarićevog interesa i skladateljske invencije. Između osam skladbi izvedenih te večeri u Mimari bile su i dvije praizvedbe, dok je ostalih šest karlovačka publika već imala priliku čuti prošle godine na jednom od koncerata „Glazbenoga listopada“, ciklusa kojim je Glazbena škola obilježila 210. obljetnicu djelovanja. Na zagrebačkom koncertu glazbenici su se s punim srcem posvetili zreloj i istinski uvjerljivoj interpretaciji odabranih skladbi svojega kolege.

Autorska večer započela je praizvedbom skladbe „Dijalog za dva saksofona“ (skladane 2014.) u odličnoj i dinamičnoj  izvedbi Borisa Kolarića i Ivora Reljića. Prštave disonance i izrazita ritmičnost početnog dijela skladbe uveli su slušatelje u beskrajan svijet zvukovnih boja i izvodilačkih mogućnosti saksofona. Obrada motiva kroz ravnopravan dijalog oba glazbala završila je njihovim susretom u jedinstvu unisona, ali i duhovitim „razlazom“ kao svojevrsnim simbolom njihove potpune nezavisnosti.

„Šala“ za klavir (2000.) u sugestivnoj izvedbi pijanista Dalibora Mateše temelji se na igri suzvuka i razloženih tonova kroz suprostavljanje i spajanje klavirskih registara. Lepeza variranja osnovnog motiva niže se stvarajući dinamičnost ritma s elementima motoričnosti.

Osobito plemenito zvučala je skladba „Kontakt za violu i klavir“ (2015.) koju su izvanredno praizvele violistica Vlatka Peljhan (Muzička akademija Zagreb) i pijanistica Mia Elezović (Kraljevski konzervatorij Liège). Uvodna gradacija zvuka viole nad razigranom klavirskom dionicom postepeno se razgranala kroz istraživanje unisonog zvuka glazbala i heterofonije prema samostalnosti dionica i polifonoj imitaciji motiva. Srednji dio skladbe predivan je lirski kontrast obilježen pjevnim, toplim i tamnijim zvukom viole uz uporabu sordina. Živa izmjena lirskih i ritmičnih ulomaka te „razgovor“ kratkih motiva u dionicama klavira i viole pulsiraju unutar glazbenog vremena, tajanstveno ga spajajući s unutrašnjim pulsom slušatelja.

Tri pjesme iz ciklusa „Od života do smrti“ za glas i klavir (1982.) na tekst A. B. Šimića pjevala je sopranistica Radmila Bocek uz klavirsku pratnju Ane Obrovac. Duboko osobnom interpretacijom dvije su umjetnice izrazile dramatična i bolna promišljanja o vječnim pitanjima života i smrti. Prateći bogatim glasovnim nijansiranjem smisao teksta, sopranistica Radmila Bocek dodirnula je zasigurno i individualna promišljanja slušatelja, podcrtavajući povremeno fine naznake nade i pomirenja. Upravo je za te pjesme, uz simfoniju i nekoliko komornih djela, Lončarić u Ljubljani ovjenčan prestižnom „Prešernovom nagradom“.

„Dražest za violinu i klavir“ (2014.) virtuozno i s toplom muzikalnošću izveli su violinistica Marija Čepulić i pijanist Domagoj Guščić (oboje sa zagrebačke Muzičke akademije). Svaki od pet kratkih stavaka nošen je posebnom glazbenom idejom: u prvome stavku nad bordunskom pratnjom klavira dominira razigrana i zahtjevna violinska dionica, u drugome skladatelj istražuje iznenađujuću različitost zvukovnih boja glazbala u istodobnom unisonom kretanju, produbljujući zvučnost klavirskim pedalom,  dok u trećem stavku glazbala stvaraju kontraste izmjenjujući lirske i ritmičke ulomke. Muzikalan i topao četvrti stavak solistički je nastup violine i kontrast zadnjemu stavku koji objedinjuje prethodne ideje od jedinstvenosti unisona do igre motiva i kontrasta.

„Tremito ili kulisa za dramu“ za gitaru (2012.) nastala je, prema riječima skladatelja, u snu u kojem su ga kolege gitaristi Viktor Vidović i Ambrozije Puškarić zamolili da hitno sklada gitarističko djelo uz jednu Shakespearovu dramu za izvedbu u „Zorin domu“. Odmah ujutro skladatelj je započeo kompoziciju koja prati zamišljenu dramu i njezin ritam događanja. Gitarist Viktor Vidović očarao je publiku nenametljivim virtuozitetom kao i logičnim oblikovanjem glazbenoga materijala u kojem se gotovo televizično izmjenjuju dramatične i romantične scene i ugođaji.

„Infinity za gudački orkestar“ (2013.) duhovita je glazbena šetnja Hrvatskom koja, poput svojevrsnoga baroknog ronda s refrainom i coupletima, između ponavljanja stalne teme donosi uvijek novi glazbeni materijal. Osnovni sonorni motiv pregnantnoga ritma daje skladbi jasan pečat suvremenosti, dok motivi koji iz njega izviru i u kojega uviru hommage su nacionalnom stilu. Tako se nižu melodije iz tradicijske glazbe raznih krajeva Hrvatske: Podravine, Međimurja („Grad se beli“), Like („Pjevaj mi, pjevaj, sokole“), Hrvatskoga zagorja („Ja sem Varaždinec“), Dalmatinske zagore, Istre, Dalmacije („Vratija se Šime“) i Slavonije. Značenje „Infinity“, prema skladateljevim riječima,  ukazuje da se skladba može mijenjati i proširivati do u beskraj dodavanjem novih tradicijskih melodija. Karlovački komorni orkestar, u potpunom suglasju s dirigentom Danijelom Martinovićem, s istinskim je šarmom izveo skladbu, očigledno uživajući u kontrastima Lončarićevoga glazbenog jezika. 

„Čista muzika za sinfonietta orkestar“ (2014.) nastala je na poticaj grupe profesora Glazbene škole Karlovac koji su željeli zajednički muzicirati. Neklasični sastav obuhvaća violinu, violu, obou, dva klarineta, trubu, alt saksofon, bariton saksofon, klavir četveroručno, orgulje i udaraljke. Pod izražajnim ravnanjem Danijela Martinovića, sinfonietta orkestar bio je svojevrsni glazbeni vrhunac večeri. Sjajna orkestracija i osmišljena obrada motiva vodili su prema uzbudljivom solo nastupu udaraljki, aleatoričkom dijelu skladbe u kojem je izvođačeva improvizacija određena samo općim uputama skladatelja. Skladba završava snažnim krešendom i zvukom činele koja ostaje treperiti u prostoru. Maštovito miješanje zvukovnih boja u svim kombinacijama glazbala, uz igru motiva koji „šeću“ od pojedinih glazbala do cijelog orkestra, izrazitu ritmičnost, sklonost variranju i improvizaciji i uvijek prisutnu skercoznost koja plijeni prštavom energijom, značajke su koje Lončarićev glazbeni jezik čine bogatim i živopisnim. U njegovim je skladbama uvijek prisutan istančan osjećaj balansa koji ga na sigurnoj udaljenosti čuva od bilo kakvog  pretjerivanja ili shema, osiguravajući mu stalnu znatiželju, inovativnost i svježinu.

Ovacije publike pokazale su da je iskrenost i autentičnost  Lončarićevih skladbi pronašla put do slušatelja i da njegov suvremeni glazbeni jezik ima prepoznatljivu i istinsku umjetničku vrijednost.

Na kraju večeri publici i slavljeniku obratila se u ime Hrvatskoga društva skladatelja i Cantusa skladateljica Sanja Drakulić. Čestitala je kolegi Lončariću i svima koji su pomogli ostvarenju koncerta (profesorima i ravnateljici Glazbene škole Karlovac, gostujućim umjetnicima, HDS-u, Cantusu), kao i onima koji su prepoznali  vrijednost ovoga glazbenog događaja (Gradu Karlovcu, Karlovačkoj županiji, prisutnim učenicima Glazbene škole i svim slušateljima). Posebne komplimente uputila je gospođa Drakulić izvođačima za prvoklasnu izvedbu svih skladbi. Naglasila je da su u Hrvatskoj rijetki gradovi u kojima se čuje i njeguje suvremena glazba, a osobito gradovi u kojima djeluju skladatelji suvremene glazbe. Trebamo biti ponosni da se među tih nekoliko raritetnih gradova nalazi  i Karlovac, a posebice da naša sredina aktivno podržava rad i izvodi skladbe svoga domaćeg skladatelja. Prema riječima gospođe Drakulić vrhunac je to suradnje kakvu može poželjeti i doživjeti bilo koji skladatelj na svijetu.

Dodajmo lijepu misao američkoga skladatelja Aarona Coplanda (1900. – 1990.) o jednakoj važnosti skladatelja, izvođača i publike u glazbenom procesu: „Obično očekujemo briljantne skladatelje i izvođače, rijetko se pitajući koliko smo briljantni slušatelji“. Te glazbene večeri u Mimari dogodio se trenutak potpune sinergije, predaje doživljaju i neizrecivo razumijevanje umjetnosti. Svi prisutni, skladatelj, glazbenici i slušatelji, dali su i primili poklon, i u toj su razmjeni postali bogatiji i plemenitiji ljudi.

Ljiljana Ščedrov, prof.