Glazbalo s tipkama koje se svira rukama i nogama, a ton nastaje titranjem zraka u sviralama (cijevima) orgulja. Svaka svirala proizvodi jedan ton i svaka je instrument za sebe.
Orgulje (organum latinski, izv. grčki organon, ὄργανον, tj. „glazbalo”) su jedno od najsloženijih glazbala s tipkama, a svrstavamo ih i u puhačka glazbala. Imaju, ovisno o veličini, od jedne do čak sedam klavijatura po kojima se svira rukama (manuali) i klavijaturu na kojoj se svira nogama (pedal).
Broj manuala ovisi o veličini orgulja, odnosno o broju registara, tj. svirala, a mogu ih imati od jednog do sedam. Primjenom svirala orgulje mogu oponašati sve boje orkestralnih glazbala i ljudskih glasova, zato se simbolički nazivaju kraljicom instrumenata. Orgulje se najčešće primjenjuju kao solistički instrument i kao pratnja u liturgijske svrhe.
Grade se u crkvama, ali i u koncertnim dvoranama.
Korijeni orgulja sežu daleko u prošlost. Njihove su preteče gotovo svi aerofoni instrumenti kao što je siringa ili Panova frula koja je bila sastavljena od nekoliko spojenih svirala u koje se upuhivao zrak ili paixiao koji nalazimo u Kini, s trinaest svirala različite dužine.
U 3. st. prije Krista grčki izumitelj i matematičar Ktesibius gradi vodene orgulje ili hidraulos.
Ove orgulje su bile raširene u cijelom helenističkom svijetu. U starome Rimu bile su poznate jednostavnije građene pneumatske orgulje, a koristile su se u gladijatorskim igrama. Poznato je da 757. godine bizantski car Konstantin V. Kopronimus daruje franačkom kralju Pipinu Malom orgulje.
Od ovog trenutka orgulje ulaze u zatvoreni prostor i počinje gradnja orgulja po kršćanskim crkvama. Njihovo zlatno doba svakako je razdoblje 17.-18. st., kad su građene iznimno složene mehaničke barokne orgulje.
U 19. stoljeću započinje tehnički procvat orgulja jer se postupno uvodi pneumatska i električna traktura, što posljeduje orkestralnijim zvukom, ali i ubrzanim stradanjem starijih povijesnih orgulja koje se zamjenjuju novima, pretežito mehaničkim, poglavito na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Dijelove orgulja čine: mijeh, traktura, sviraonik, i svirale.
Sviraonik su klavijature po kojima se svira rukama (manuali) i nogama (pedali). Broj manuala ovisi o veličini orgulja.
Svirale, odnosno cijevi, dio su u kojem titra stupac zraka i proizvodi različite zvukove, odnosno pritiskom tipke na klavijaturi dovodi se zrak iz mijeha u svirale i nastaje zvuk.
Karakteristika zvuka ovisi o vrsti svirala: o materijalu od kojeg su napravljene (drvo, kositar, olovo, bakar, slonovača), obliku, kao i omjeru njihove dužine i visine. Svirale mogu biti od 3 mm do 6 metara visine, a broj im varira od sto do nekoliko tisuća. Tako nastaju registri tamnih i svijetlih tonova, tiših i glasnijih, prodornijih i reskijih.
Danas se najveće poznate orgulje nalaze u Atlantic Cityju, SAD, i imaju 33114 svirala.
Majstori graditelji usklađuju svirale kao da usklađuju različita bića: raznih veličina i vrsta, oblika i boja, ona visoka i niska, uska i široka. Kada se orgulje grade, svirale se moraju tako smjestiti da tvore skladno jedinstvo. A graditelj ih svojim znanjem, osjećajem i dodirom oživljava u prostoru i vremenu, nastojeći dosegnuti boju i toplinu ljudskog glasa. Upravo su zato orgulje, ovisno o graditelju, odražavale zvuk zemlje kojoj je on pripadao, karakter i duh naroda te zemlje. Zato razlikujemo zvukovne karakteristike različitih europskih škola orgulja: kod talijanskih orgulja prevladava baršunasti i meki zvuk, u francuskim orguljama zvukovi su nazalni, njemački su ozbiljni, naglašeni i prodorni, a anglosaksonski njeguju zaobljene tonove. Zato se kaže da su majstori graditelji pravi arhitekti zvuka, zanesenjaci i umjetnici tako da, iako su osnovne konstrukcije uvijek zadane, svake su orgulje neponovljivo muzičko biće ili, kako ih se naziva, instrument s karakterom.
Literatura:
Wikipedija
Ljerka Očić: “Orgulje… energija duha”
Hans Klotz: Das Buch von der Orgel
Milan Hibšer: Crkveni glazbenik I njegov instrument – Sv. Cecilija 1-2.2021.
Autor članka: Anita Kaić Poslek, prof. mentor
