Napisala: Jelena Božičević, prof. pedagogije i fonetike
Iako obrazovanje primarno ostaje u nadležnosti država članica, brojne politike i inicijative EU djeluju kao temelj i podrška razvoju i unaprjeđenju obrazovnih sustava u Europi. Koje blagodati u sferi odgoja i obrazovanja nam je omogućila Europska unija i koristimo li njezine mogućnosti na najbolji način? Erasmus+ program dobro je znan svima kojim akterima na bilo kojem dijelu vertikale u području odgoja i obrazovanja. On predstavlja jedan od najvažnijih alata za razvoj mobilnosti, suradnje i inkluzivnosti unutar obrazovnih sustava u Europi. Iako je populariziran kao program koji je prvenstveno usmjeren na omogućavanje studentske, znanstvene i profesionalne razmjene, on također pridonosi afirmaciji socijalnih prava unutar visokog obrazovnog sustava.
Pozicioniranje obrazovanja među važnije politike EU tijekom godina primjer je kako je za stvaranje određenih javnih politika potreban interes tržišta, dobra ideja i puno političke volje. Obrazovni sustav i tržište su međusobno ovisni – obrazovanje treba odgovarati stvarnim potrebama tržišta, dok tržište mora prepoznati i vrednovati kompetencije koje obrazovanje stvara. Kada ta ravnoteža postoji, društvo ima veće šanse za gospodarski uspjeh i socijalnu stabilnost.
Prvi počeci i temelji Erasmus programa sežu u 1973. godinu kada su se Danska, Irska i UK priključile tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici i kada je Europska komisija prvi puta osnovala odbor za obrazovanje i mlade kojem je jedna od glavnih zadaća bila promicanje ideje pomirenja na teritoriju Europe. Prvi pravni dokument u području obrazovanja je Uredba Vijeća i ministara obrazovanja iz 1976. godine koja je učinila dostupnim obrazovanje svim stranim radnicima i njihovoj djeci svih tada devet država članica, što je vrijedilo i za sve radnike i njihove obitelji iz ostalih zemalja. Bio je to važan pokazatelj da tadašnja Europska zajednica štiti temeljna ljudska prava, u ovom slučaju pravo na obrazovanje i stavlja naglasak na obrazovanje kao temelj za razvoj zdrave i potpune zajednice, kako stoji u Rimskom ugovoru. Akcijski plan proizašao iz ove Uredbe bio je usmjeren ka približavanju obrazovnih programa država članica i kreiranju zajedničkih sveučilišnih programa i jednogodišnjih studentskih razmjena.1 Bio je to „kamen temeljac“ današnjem Erasmusu.
U 1980-ima tadašnja Europska zajednica eksperimentirala je sa sustavom bodovanja za standardizaciju i prepoznavanje studentskih postignuća, danas dobro znanim ECTS-om te je postavila temelje za izvore financijske studentske podrške2.
Godine 1985. u slučaju studentice Françoise Gravier protiv grada Liègea odluka Europskog suda imala je snažan utjecaj na smjer kretanja europske obrazovne politike. Gravier, studentica francuskog državljanstva, tražila je pravo na pristup obrazovanju (strukovnom, studij animacije) bez plaćanja školarine u belgijskom gradu Liègeu, pravo na jednako obrazovanje koje koriste i njezine belgijski kolege, bez plaćanja naknade. Europski sud je odlučio da ne smije biti diskriminacije među državljanima tadašnje Europske zajednice i da svi imaju pravo na „poučavanje“, da se visokoškolsko obrazovanje smatra „poučavanjem“ te da ne smije postojati razlika u određivanju naknade na osnovu državljanstva za studente koji dolaze iz država članica Europske zajednice (case-law 294/83 Gravier (1985) ECR 593)3. To je bio poticaj i temelj za političku diskusiju i stvaranje pravnih okvira za financiranje obrazovnih programa suradnje između europskih sveučilišta.
Sljedeći važan korak dogodio se tijekom Europskom sastanka u Londonu 1987. godine. Tada je Jacques Delors, predsjednik Europske komisije, predstavio veliki dogovor s rektorima sveučilišta kojima je cilj u narednom periodu lobiranje kod svojih nacionalnih ministar obrazovanja kako bi povećali financijska sredstva za stvaranje zajedničkih sveučilišnih programa i razmjenu studenata. Nastao je program pod nazivom Erasmus što je bila skraćenica od European Community Action Scheme for the Mobility of University Students4. U programu Erasmus važnu ulogu od samih početaka imale su javne i privatne tvrtke kojima je u interesu bilo što brže i lakše doći do kvalitetno obrazovane i kompetentne radne snage. Sve je išlo u prilog slobodnom protoku na jedinstvenom tržištu prema načelima slobodnog kretanja usluga, roba, kapitala i ljudi, a imperativ je bio poznavanje barem dva strana jezika što je išlo u prilog interkulturalnom razumijevanju. Jasno se mogao vidjeti ubrzan proces spajanja tržišta i povećana slobode kretanja radnika posebno visoko kvalificiranih i obrazovanih. Takvo ulaganje u ljude i njihovo obrazovanje pokazalo se kao najveća prednost, snaga i pokretač ekonomskog i gospodarskog razvoja.
Obrazovanje je tako ozbiljno zaokupilo pažnju europskih politika. Ugovor iz Maastrichta 1993. osigurao je za obrazovanje, strukovno obrazovanje i mlade temelj za buduće značajnije financiranje Erasmus programa, ali i u potpunosti izbacio moguću ideju harmonizacije jedinstvenog europskog obrazovnog sustava. U želji da se očuva europska kulturna i jezična raznolikost člancima 126. i 127. je definirano da je obrazovanje primarna odgovornost država članica što je odličan primjer supsidijarnosti u Europskoj uniji5.
Iako se Erasmus često predstavlja kao program razmjene učenika, studenata i nastavnika, njegova svrha je bitno drugačija. Važnost programa je dugoročno stvaranje internaliziranih edukativnih programa primjerenih potrebama tržišta rada i gospodarskom razvoju vodeći računa o temeljnim ljudskim pravima. Navest ću neke od smjernica koje su sigurno bile ključne za pozicioniranje Erasmus programa na europskoj obrazovnoj sistematizaciji. Prvo korak je otvaranje Erasmusa svim studentima svih obrazovnih područja, jer su u početku programi bili prilagođeni samo područje prava, ekonomije i poslovanja te paralelno jezično usavršavanje. To je možda jedna od najvažnijih odluka za ostvarivanje jednakih mogućnosti na trenutnom i budućem jedinstvenom europskom tržištu rada. Drugo, program Erasmus se temelji na inicijativi samih sveučilišta, na njihovoj dobrovoljnoj i decentraliziranoj osnovi, neovisnoj od nacionalnih vlada. Snaga inicijative dana je u ruke sveučilišta kako bi ona samostalno mogla tražiti i razvijati partnerske odnose sa srodnim ustanovama u drugim državama pritom imajući punu institucionalnu odgovornost za ugovorenu suradnju. Ovaj institucionalni angažman od strane sveučilišne uprave smatran je preduvjetom sine qua non za trajan, dugoročan napor za uspostavu prilagodljivih studija ili zajedničkih programa. Sveučilišta moraju jamčiti da će vrijeme provedeno na razmjeni biti u potpunosti priznato kao cjeloviti dio završne kvalifikacije i da će to biti jasno naznačeno u završnoj diplomi ili uvjerenju. Mnogi poslodavci tada, a i danas, taj dio u završnom uvjerenju prepoznaju kao dodanu vrijednost kandidata u svojoj politici zapošljavanja. Ono čemu je pridonio ovakav decentralizirani pristup koji je Europska komisija dodijelila sveučilištima je otvaranje ureda unutar sveučilišta koji su zaduženi za sklapanje partnerskih ugovora i odgovornost njihove institucionalizacije koja vodi ka najznačajnijoj internalizaciji njihovih obrazovnih i stručnih programa. Treća važna odluka koja je pridonijela unaprjeđenju Erasmusa svakako je i mogućnost dodjele financijskih nagrada akademskoj zajednici i administrativnom osoblju te svima koji pridonesu razvoju partnerskih odnosa u zajedničkim aktivnostima. To je pridonijelo razvoju obostranog povjerenja, profesionalnog odnosa i povećalo razumijevanje o različitosti nacionalnih obrazovnih sustava, kurikuluma i kvalifikacija, kao i širenju svijesti o važnosti suradničkih odnosa.6 Dodavanjem Erasmusu jedan plus (+) označava da program sada pruža mogućnosti i onima koji su zaposleni ili se educiraju u područjima početnog strukovnog i cjeloživotnog obrazovanja, a koji iz nekih razloga ranije nisu bili uključeni u međunarodnu suradnju. Ovakvo proširivanje programa dobro se uklapa u nastojanje cijele EU za podizanje vrijednosti i kvalitete strukovnog obrazovanja i osposobljavanja. Štoviše, plus (+) u programu signalizira otvaranje Erasmusa prema izgradnji škola prikladnih za 21. stoljeće, promičući osjećaj globalnog građanstva koji imaju pravo ostvariti svoje temeljno pravo na obrazovanje. Danas možemo tvrditi da su Erasmus program i Europski sustav prijenosa i prikupljanja bodova (ECTS) značajno pridonijeli reformi obrazovanja, a posebice visokoškolskog obrazovanja u Europskoj uniji.
Približavajući se 40. godišnjice Erasmus+ programa Europska se unija ima čime pohvaliti. Ovaj prepoznatljiv program za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport najvažniji je alat za ostvarivanja postignuća u područja osobnog i profesionalnog razvoj građana. Visokokvalitetno, uključivo obrazovanje i osposobljavanje te informalno i neformalno učenje na koncu mladima, ali i sudionicima svih dobi, pružaju kvalifikacije i vještine potrebne za konstruktivno sudjelovanje u demokratskom društvu, međukulturno razumijevanje i uspješan prelazak na tržište rada. Nakon velikog uspjeha u razdoblju od 2014. do 2020. uloženo je još više truda da program Erasmus+ pruži priliku većem broju sudionika i širem spektru organizacija, a u prvom je planu njegov kvalitativni učinak i doprinos uključivijem i povezanijem, zelenijem i digitalnijem društvu. Europskim građanima treba više znanja, vještina i kompetencija za život u dinamičnom društvu koje se sve više okreće mobilnosti, multikulturalizmu i digitalizaciji. Boravak u drugoj zemlji radi studiranja, učenja i rada postao je standard, a svatko bi trebao dobiti priliku da uz materinski nauči i dva strana jezika. Ovaj je program bitan element za ostvarenje ciljeva europskog prostora obrazovanja, Akcijskog plana za digitalno obrazovanje za razdoblje 2021. – 2027., strategije Europske unije za mlade i plana rada Europske unije u području sporta (2021. – 2024.)7.
Kao temelj socijalnih prava, Erasmus+ potiče sljedeće aspekte. U prvom redu to su jednake šanse i dostupnost jer program osigurava podršku studentima i osobama iz ranjivih skupina, čime se promiče ravnopravnost u pristupu obrazovanju. Inkluzivnost promiče uključenost i osjećaj pripadnosti te podržava raznolikost, omogućujući studentima s različitim socijalnim i ekonomskim pozadinama pristup međunarodnim obrazovnim iskustvima. Socijalni aspekti mobilnosti osigurava podršku studentima iz slabijih socioekonomskih skupina, širi koncept socijalnih prava unutar visokog obrazovanja. Razvijanjem kompetencija i jednakosti program pomaže studentima da steknu veće mogućnosti za zapošljavanje, socijalnu uključenost i aktivno građanstvo. Na kraju je važno napomenuti da Erasmus+ ne samo da promiče internacionalizaciju i akademsku suradnju, već i dopire do socijalnih aspekata obrazovanja, čime se jačaju socijalna prava i ravnopravnost unutar visokog obrazovnog sustava.
1. Ceri Jones H. Celebrating 30 years of the Erasmus programme. Eur J Educ. 2017;52:558–562. https://doi.org/10.1111/ejed.12251
2. Cankaya, S.; Kutlu, Ö.; Cebecic, E. (2014), The educational policy of European Union, Procedia – Social and Behavioral Sciences 174 ( 2015 ) 886 – 893
3. https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=celex:61983CJ0293
4. Ceri Jones H. Celebrating 30 years of the Erasmus programme. Eur J Educ.
2017;52:558–562. https://doi.org/10.1111/ejed.12251
5. https://eur-lex.europa.eu/legal-content/hr/TXT/?uri=CELEX:11992M/TXT
6. Cankaya, S.; Kutlu, Ö.; Cebecic, E. (2014), The educational policy of European Union, Procedia –
Social and Behavioral Sciences 174 ( 2015 ) 886 – 893
7. Erasmus – Annual Report 2023., European Commission, Publications Office of the EU, Luxembourg,
2024