Napisala: Jelena Božičević, prof. pedagogije i fonetike
Uvod
Europska je unija od svog osnutka usmjerena na povećanje broja država članica i njihovu suradnju u područjima poput poljoprivrede, socijalne politike i gospodarstva. Za postizanje visokih ekonomskih ciljeva važan instrument predstavlja obrazovanje kao jedno od temeljnih prava svakog pojedinca. Stoga sve države članice uviđaju potrebu za povećanjem kvalitete svog obrazovnog sustava i razvojem pristupa učenju u svim životnim fazama. Brojni potezi ukazuju da je cjeloživotno učenje postalo temeljna točka obrazovne strategije kako Europske unije tako i Hrvatske.
Uloga obrazovanja u razvoju pojedinca, društva i gospodarstva neupitna je, a u kontekstu europskih integracija, ona dobiva dodatnu dimenziju. Iako obrazovanje primarno ostaje u nadležnosti država članica, brojne politike i inicijative EU djeluju kao temelj i podrška razvoju i unaprjeđenju obrazovnih sustava u Europi. Ovaj esej istražuje kako su se obrazovne politike EU razvijale, koje su bile njihove ključne točke, kako se integriraju u nacionalne sustave svih država članica pa tako i Hrvatske i kakve izazove i prilike predstavljaju za budućnost obrazovanja.
Hrvatska prilike i perspektiva
Prije više od 30 godina, obrazovna politika u Hrvatskoj je raskinula veze s bivšim sustavom te su donesene odluke koje su osigurale snažniji europski utjecaj i oblikovale dugoročan smjer nacionalne obrazovne politike. Hrvatska je pristupila Europskoj uniji 2013. godine kao posljednja država članica. Njezino političko i gospodarsko naslijeđe svrstava ju među zemlje bivšeg socijalističkog bloka i manje razvijenije države članice.
Pristupanjem Hrvatske u EU započeo je novi ciklus europeizacije i izazova na nacionalnoj razini. Uslijed novih političkih okolnosti, aktera i instrumenata paralelno se mijenjaju ciljevi na europskoj razini i ciljevi hrvatske obrazovne politike. Među prioritetima europske politike ističe se tema društva znanja i cjeloživotnog učenja, a nacionalni se prostor oslobađa od socijalističkih vrijednosti i usklađuje s europskim modelima (Žiljak, 2009, 2013, Sopek, 2011)
Međunarodne organizacije igraju važnu ulogu u oblikovanju obrazovnih standarda i politika, uvodeći nove kriterije i vrijednosti. Obrazovanje nije vrijednosno neutralno, stoga je od velike važnosti kreirati jasne obrazovne politike koje će biti smjernice svim sudionicima: službenicima, znanstvenicima, građanima i njihovim udruženjima, međunarodnim organizacijama itd. (Žiljak, 2009.) Obrazovna politika, kao i druge javne politike, nije nešto unaprijed određeno, nego nešto što sudionici trebaju oblikovati i održavati. Važno je da se obrazovne politike ne vezuje isključivo uz djelovanje vlada, ministarstava, državne administracije i ciljeva koje su oni postavili. One pretpostavljaju kolektivno djelovanje različitih sudionika: političkih zastupnika, službenika u ministarstvima, znanstvenika i analitičara, građana i njihovih udruženja, međunarodnih organizacija itd. Prema tome, u Hrvatskoj obrazovne politike nisu samo stvar izbora političke elite nego i proces interakcije ljudi koji vode organizacije i sudjeluju na različite načine u obrazovnom procesu (Petak, 2008).
Povijesni pregled obrazovnih politika Europske unije
Početak institucionaliziranog interesa EU za obrazovanje datira iz 1974. godine, kada je Europska komisija donijela odluku kojom se definira strukovno obrazovanje kao ključna komponenta u razvoju europskog tržišta rada. Premda je naglašeno da je obrazovanje primarno nacionalna nadležnost, postignut je konsenzus o potrebi usklađivanja nacionalnih sustava radi bolje integracije, a ne standardizacije (Cankaya, Kutlu, Cebecic, 2014). Kao rezultat toga, osnovan je odbor s predstavnicima država članica radi koordinacije obrazovnih programa.
Godine 1976. donesen je prvi Akcijski plan za obrazovanje, kojim su definirani osnovni ciljevi obrazovne politike EU: olakšavanje prijelaza mladih iz obrazovanja u svijet rada, poboljšanje obrazovnih mogućnosti za radnike migrante, razvoj jezičnog obrazovanja te poticanje suradnje u visokom obrazovanju. Ove inicijative bile su poduprte širim ekonomskim i političkim ciljevima, uključujući prevladavanje ekonomske krize i nezaposlenosti.
Unatoč ovim nastojanjima, do kraja 1980-ih obrazovanje je ostalo periferno pitanje u okvirima EU jer osnivački ugovori nisu izričito davali nadležnost Uniji u ovom području. Obrazovne inicijative bile su ograničene na mišljenja i preporuke, a države članice i dalje su čuvale svoje sustave kao nacionalno pitanje.
Važan zaokret nastaje s Jedinstvenim europskim aktom iz 1986. godine, kojim se postavlja cilj dovršetka jedinstvenog europskog tržišta. Slobodno kretanje ljudi podrazumijevalo je i slobodu kretanja studenata, nastavnika i znanstvenika (Cankaya, Kutlu, Cebecic, 2014). To je otvorilo vrata obrazovanju kao sredstvu za postizanje integracije i mobilnosti, a 1987. godine pokrenut je program Erasmus, simbol mobilnosti u visokom obrazovanju, postao je provjeren i pouzdan način za studente da unaprijede svoja znanja i vještine, a time i svoju zapošljivost i izglede za karijeru (Ceri Jones, 2017)
Kraj Hladnog rata i širenje EU na istok donijeli su nove izazove i prilike. Bivše socijalističke zemlje morale su prilagoditi svoje obrazovne sustave europskim standardima. Taj proces usklađivanja bio je ključan za njihovu integraciju u EU.
Uvođenje visokog obrazovanja u obrazovne politike EU
Ugovor iz Maastrichta (1992.) označio je prekretnicu: obrazovanje je postalo jedno od službenih područja djelovanja EU. Po prvi put su obrazovanje, strukovno obrazovanje i politika za mlade dobili pravnu dimenziju unutar zajedničke europske politike. Time je otvoren put za snažnije političke inicijative u obrazovanju i fokusiranje na zapošljavanje, jednakost i povezanost obrazovanja i tržišta rada (Cankaya, Kutlu, Cebecic, 2014).
Sredinom 1990-ih, započela je i reforma sustava visokog obrazovanja. Sorbonska deklaracija iz 1998. godine inicirala je potrebu za većom kompatibilnošću i mobilnošću u visokom obrazovanju. U Deklaraciji je predloženo strukturiranje visokog obrazovanja u tri ciklusa (prvostupnički, diplomski, doktorski), nostrifikacija diploma, poticanje razmjene te razvijanje jezičnih kompetencija.
Ova deklaracija bila je uvod u Bolonjsku deklaraciju iz 1999., čime je započet Bolonjski proces. Cilj je bio stvoriti zajednički Europski prostor visokog obrazovanja, povećati mobilnost studenata i nastavnika te povećati konkurentnost europskih sveučilišta na svjetskoj razini. Nacionalni sustavi počeli su se prilagođavati ovom modelu, a Europska komisija preuzela je aktivniju ulogu u koordinaciji i nadzoru provedbe ciljeva. Republika Hrvatska pristupila je bolonjskom procesu 2001. godine čime se obvezala da će u svoj sustav visokog obrazovanja ugraditi bolonjske ciljeve, a prva generacija studenata koji studiraju prema pravilima Bolonjskog procesa upisana na hrvatska visoka učilišta akademske godine 2005./2006.
Lisabonski summit 2000. godine dodatno je ojačao obrazovne prioritete EU u kontekstu cilja da Unija postane “najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo temeljeno na znanju”. Obrazovanje je tu prepoznato kao središnji alat za inovaciju, zapošljavanje i socijalnu uključenost (Cankaya, Kutlu, Cebecic, 2014).
U tom razdoblju ključni dokumenti u Hrvatskoj su Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.-2010., Strategije za stručno obrazovanje, zakoni o odgoju, obrazovanju i osiguravanju kvalitete, te uspostava važnih agencija (za strukovno obrazovanje, obrazovanje odraslih, mobilnost i programe EU). Uvođenje Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda i izrada nacionalnih kurikuluma postali su važna sastavnica promjena.
Posebno je značajno što se veći dio promjena legitimiraju europskim argumentima — s ciljem usklađivanja s globalnim i europskim trendovima, financiranja putem EU fondova, te prilagodbe strukturalnih i sadržajnih aspekata obrazovanja europskim standardima. Primjer toga je nacrt zakona iz 2008., koji je isticao strukturne i normativne prilagodbe Europskoj uniji. Promjene su rezultat europeizacije, gdje su ekspertize, znanstvene analize i akademske rasprave dominantne, a provedba se često interpretira kroz najbolje međunarodne prakse.
Cjeloživotno učenje i strukovno obrazovanje kao strateški prioritet
S obzirom na promjenjivo tržište rada i ubrzani tehnološki razvoj, EU je početkom 21. stoljeća sve više promovirala koncept cjeloživotnog učenja. Time se obrazovanje više nije promatralo kao aktivnost rezervirana za rano životno razdoblje, već kao kontinuirani proces kroz cijeli životni vijek pojedinca (Cankaya, Kutlu, Cebecic, 2014).
EU je u svojim strategijama definirala nužnost fleksibilnih obrazovnih modela koji omogućuju stjecanje i obnavljanje vještina. Pritom su ključna područja obuhvatila strukovno obrazovanje, obrazovanje odraslih, digitalne kompetencije i profesionalno usmjeravanje. S ciljem veće zapošljivosti EU je poticala države članice da prilagode svoje obrazovne sustave tako da odgovore na potrebe tržišta rada (Žiljak, 2007).
Strukovno obrazovanje više nije bilo shvaćeno samo kao priprema za zanimanje, već kao dinamičan sustav koji prati promjene na tržištu rada. Time je obrazovanje dobilo ulogu mehanizma za borbu protiv nezaposlenosti, posebice među mladima.
Strategija Europa 2020 i unaprjeđenje kvalitete obrazovanja
U ožujku 2010. godine objavljena je strategija Europa 2020: Strategija za pametan, održiv i uključiv rast. Cilj strategije Europa 2020 jest osigurati da gospodarski oporavak Europske unije nakon gospodarske i financijske krize podržava niz reformi kako bi se izgradili čvrsti temelji za rast i stvaranje radnih mjesta do 2020. Baveći se strukturnim slabostima gospodarstva EU-a te gospodarskim i socijalnim pitanjima, strategija u obzir uzima i dugoročne izazove globalizacije, pritiska na resurse i starenje. Ciljeve strategije Europa 2020. također podržava sedam vodećih inicijativa na europskoj razini i u zemljama EU-a a među njima se našla strategija obrazovanja i vještina za mlade ljude pod nazivom Mladi u pokretu. Ova je strategija obrazovanje stavila u središte tri dimenzije rasta: pametnog (znanje i inovacije), održivog (resursna učinkovitost) i uključivog (zapošljavanje i socijalna uključenost) (Cankaya, Kutlu, Cebecic, 2014).
U dokumentu je naglašena potreba za poboljšanjem kvalitete obrazovanja na svim razinama, razvojem strukovnog obrazovanja i promicanjem cjeloživotnog učenja. Također, istaknuto je povećanje zapošljavanja mladih kao prioritet. EU je pozvala na jaču povezanost obrazovanja s gospodarstvom i poticanje inovacija u obrazovnoj praksi.
U skladu s tim ciljevima, uvedeni su indikatori praćenja, poput smanjenja udjela ranog napuštanja obrazovanja i povećanje broja visokoobrazovanih osoba a sve države članice trebale su uskladiti nacionalne strategije s ciljevima Europe 2020.
U Hrvatskoj u razdoblju od 2005. do 2010., posebno značajna je faza provedbe već donesene strategije, vezana uz uvođenje državne mature 2010., uspostavu novog kurikuluma i nastavnih okvira, te reforme visokog obrazovanja prema Bolonjskom procesu. Početni projekti i koncepti često su se mijenjali zbog otpora javnosti i akademske zajednice, što je izlazilo na vidjelo kroz široke rasprave i kritike (Žiljak, 2009).
Izazovi i nedostaci obrazovne politike EU
Unatoč postignućima, obrazovna se politika EU suočava s brojnim izazovima. Jedan od glavnih problema je visoka stopa nezaposlenosti među mladima, čak i među onima s visokom razinom obrazovanja. To ukazuje na jaz između obrazovnog sustava i potreba tržišta rada (Bruce, 2006).
Drugi izazov je raznolikost nacionalnih obrazovnih sustava i otpor prema potpunoj harmonizaciji. Iako je raznolikost kulturno bogatstvo, ona otežava uvođenje zajedničkih standarda i otežava priznavanje kvalifikacija. Također, pravne ovlasti EU u obrazovanju su ograničene; većina odluka ostaje na nacionalnoj razini, što smanjuje učinkovitost zajedničkih politika (Cankaya, Kutlu, Cebecic, 2014).
Postoji i potreba za boljim financiranjem obrazovnih reformi, posebno u manje razvijenim državama članicama, a nedostatak resursa često koči provedbu ambicioznih ciljeva, osobito u područjima kao što su digitalna transformacija i cjeloživotno učenje.
Ipak u okviru Mehanizma za oporavak i otpornost NextGenerationEU usvojenog 2020. koji osigurava zajmove i bespovratna sredstva za niz ključnih područja našlo se mjesta i za obrazovanje. Instrument NextGenerationEU potiče europsko gospodarstvo i jača otpornost našeg društva nizom uspješnih projekata s konkretnim rezultatima. Riječ je o dosad najvećem paketu poticaja u EU-u koji predstavlja novi model rasta utemeljen na čistom, inovativnom i uključivom gospodarstvu, kao i digitalnom i tehnološkom suverenitetu. Ohrabrujuće je što su u cijeloj Europi mnoge inicijative financirane iz instrumenta NextGenerationEU već provedene, a druge su već u tijeku. U Hrvatskoj je tako u tijeku velika reforma obrazovnog sustava – uvođenje cjelodnevne škole kojim se indirektno rješavaju izazovi na svim razinama obrazovanja. Cilj je poboljšati pristup predškolskom odgoju i obrazovanju, povećati kvalitetu ishoda poučavanja i učenja u osnovnim školama, poboljšati relevantnost srednjoškolskog obrazovanja za tržište rada te povećati kvalitetu i relevantnost obrazovanja odraslih.
Zaključak
Europska unija je kroz proteklih pola stoljeća postupno izgradila okvir obrazovnih politika koji, iako ne zadire duboko u suverenitet država članica, predstavlja snažan poticaj za razvoj, modernizaciju i usklađivanje obrazovnih sustava u Europi. Inicijative poput Akcijskog plana iz 1976., programa Erasmus, Bolonjskog procesa i strategije Europa 2020 pokazale su kako EU može djelovati kao koordinator i pokretač promjena u obrazovanju.
Unatoč izazovima, politike EU osiguravaju platformu za suradnju, razmjenu iskustava i zajedničko djelovanje u rješavanju problema koji nadilaze nacionalne granice. U budućnosti, važnost europskih inicijativa u obrazovanju samo će rasti, posebno u kontekstu digitalizacije, globalizacije i potrebe za fleksibilnim i inkluzivnim obrazovnim sustavima. EU, iako ograničenih ovlasti, ima potencijal da oblikuje obrazovnu budućnost kontinenta kroz dijalog, financijsku podršku, smjernice i programe koji povezuju znanje s vrijednostima europskog zajedništva.
Nakon 2005. godine u Hrvatskoj počinje intenzivna faza europeizacije obrazovnog sustava, kada se donosi većina ključnih strategija i zakonskih akata koji oblikuju obrazovnu politiku. Glavni procesi i odluke doneseni su u uvjetima promijenjenih političkih okolnosti no smjer reformi ostaje isti – s naglaskom na europsku dimenziju, ulazak u EU kao jedan od prioriteta, te usklađivanje s europskim trendovima i standardima. U tom razdoblju donesen je čitav niz važnih dokumenata kao važnih sastavnica promjena. Posebno je značajno što se veći dio promjena legitimiraju europskim argumentima — s ciljem usklađivanja s globalnim i europskim trendovima, financiranja putem EU fondova, te prilagodbe strukturalnih i sadržajnih aspekata obrazovanja europskim standardima. Promjene su de facto rezultat europeizacije, gdje su ekspertize, znanstvene analize i akademske rasprave dominantne, a provedba se često interpretira kroz najbolje međunarodne prakse (Žiljak, 2013).
U ovom razdoblju ostaju i nezaobilazni Lisabonski ciljevi o društvu znanja, cjeloživotnom učenju i konkurentnosti gospodarstva, koje nisu predmet široke rasprave, ali politički i strateški dominiraju. Socijalna dimenzija, kao inkluzivnost i dostupnost obrazovanja za ranjive skupine, postaje važnija ali ne toliko značajna koliko pokazuju potrebe, ali se i dalje uglavnom vidi kroz prizmu tržišta rada i društvenog premošćivanja.
U posljednjih dvadeset godina hrvatska obrazovna politika podijeljena je u dva razdoblja: prvo, 1990-e, kada je uslijedio raskid s socijalističkim sustavom, te drugo, post-2000., kada traje europeizacija. U 1990-ima, promjene su bile neorganizirane, s ciljem raskida s ideologijom socijalizma, reafirmacije nacionalnog identiteta i modernizacije, uglavnom pod utjecajem političkih aktera i vladajuće stranke. Europski utjecaji tada nisu bili dominantni. Nakon 2000., Hrvatska se priključila EU, što je donijelo intenzivniji utjecaj europskih politika i strategija. Nacionalne promjene tada preuzimaju europske ciljeve, a politika se prilagođava europskim modelima i praksama.
Postojanje, i istovremeno rijetko korištenje, cjeloživotnih programa učenja naglašava važnost promocije, dostupnosti i pojednostavljivanja državnih potpora za razvoj i obrazovanje ljudskih resursa. Sve bi te promjene mogle pomoći u poboljšavanju obrazovne strukture, ali i trenutne i buduće konkurentnosti hrvatske radne snage na međunarodnom tržištu rada.
Vrh obrasca
Bruce, M., (2006) Teacher Education and the Erasmus Programme, European Journal of Teacher Journal, Routledge, London, UK
Cankaya, S.; Kutlu, Ö.; Cebecic, E. (2014), The educational policy of European Union, Procedia – Social and Behavioral Sciences 174 ( 2015 ) 886 – 893
Ceri Jones, H. (2017.), Celebrating 30 years of the Erasmus programme, Eur J Educ. 2017; 52: 558–562, wileyonlinelibrary.com/journal/ejed
Petak, Z. (2008), Dimenzije javnih politika i javno upravljanje, Politička misao, Vol 45, No2, str. 9-26
Žiljak, T. (2007). Izazovi i koristi CARDS projekta za strukovno obrazovanje odraslih (Europeizacija na djelu). Andragoški glasnik, 11(1), 15-22
Žiljak, T. (2009.), Rad na obrazovnoj politici umjesto depolitizacije obrazovanja, Odgojne znanosti, Vol 11, No 2, str. 431-446
Žiljak, T. (2013). Dvije faze obrazovne politike u Hrvatskoj nakon 1990. godine. Andragoški glasnik, 17(1), 7-25
Sopek, P. (2011), Efikasnost javne potražnje na obrazovanje, Newsletter, Institut za javne financije, Zagreb, Br. 61, issn 1333-4263
Erasmus – Annual Report 2023., European Commission, Publications Office of the EU, Luxembourg, 2024.
https://www.azvo.hr/ Pristupljeno: 10.6.2025.
https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=LEGISSUM:em0028&frontOfficeSuffix=%2F Pristupljeno: 10.6.2025.
https://next-generation-eu.europa.eu/index_hr Pristupljeno: 10.6.2025.